Riječko područje ima nekoliko tipova gradnje koji se u praksi
ponašaju vrlo različito.
Zgrade iz šezdesetih i sedamdesetih na Zametu,
Turniću, Krnjevu i Podmurvicama najčešće imaju male kupaonice od
tri do pet kvadrata, tanke pregradne zidove i originalne
instalacije. Kod njih se gotovo redovito otvara pitanje zamjene
vodovodnih cijevi, jer nema smisla postavljati novu keramiku preko
instalacije koja je pri kraju vijeka.
Starija gradnja u centru ima visoke stropove i
debele zidove, ali i podove koji nisu uvijek ravni. Tu izravnavanje
zna biti veći dio posla od samog polaganja.
Kuće u zaleđu, prema Kastvu, Viškovu i Jelenju,
češće imaju veće terase i vanjske stepenice izložene buri i
smrzavanju, gdje izbor mrazootpornog materijala i pravilan pad
prema odvodu postaju važniji nego estetika.
Objekti uz more, u Kostreni, Bakru, Kraljevici i
prema Opatiji, dodatno su izloženi soli, koja s vremenom nagriza
fuge i metalne profile. Tamo se koriste otporniji materijali i
nehrđajući profili.